Komšinica Bera
Miljenko Jergović, književnik i novinar
“Rukopis sam pročitao i uživao, a to je nešto.
Zgodno je, zabavno, zanimljivo, ne tuši, a to je najvažnije."
Potpuni bauk kruži polusarajevom
Mr. sc. Žarko Milenić, pisac i filolog
"Pisati o opsadi Sarajeva u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća s izrazitom dozom humora čini se na prvi pogled apsurdnim. Opisani su događaji koji se često doimaju tragikomičnim. Do sada je o tim događajima na takav način pisao jedino Nenad Veličković u svom romanu „Konačari“. Veliki prethodnik obojice autora o kojima je riječ a iz bosanskog miljea je svakako Branko Ćopić.
U svjetskog književnosti možemo se prisjetiti Hašekovog Švejka te Yosariana iz romana „Kvaka 22“ Josepha Hellera.
O iskustvu mladih liječnika u svjetskog književnosti su pisali pisci koji su i sami bili te struke – Mihail Bulgakov i Vasilij Aksjonov. Sjetimo se da je liječnik i humorist bio Čehov. U Regionu je Vanja Dijak prvi koji piše na tu temu."
Potpuni bauk kruži polusarajevom
Mirko Jeleč, novinar i publicist
“Magija pripovijedanja Vanje Dijaka.”
knjige
Novo u 2025!
prva komšijska knjiga
Komšinica Bera
Komšinica Bera, žena bokser kojoj u spavaćoj sobi umjesto lustera visi bokserska vreća, a bokser Mike Tyson izaziva u njoj strahobalno divljenje i neizmjerno poštovanje; on je za nju najveća legenda. U ovih 12 priča - rundi, zajedno sa svojim komšijama “legendarne zgrade”, komšinica Bera neprikosnoveno polaže stabilne temelje za jedan novi književni pravac – sirova i naivna književnost, a sam gospodin Zajnil, komšija legendarne zgrade koji marljivo prikupi i objavi ova njena sabrana djela samim tim postaje ekskluzivni njegovatelj i doajen te iste književnosti.
"Rukopis sam pročitao i uživao, a to je nešto.
Zgodno je, zabavno, zanimljivo, ne tuši, a to je najvažnije."
Miljenko Jergović, književnik i novinar
„Groteskna komšinica Bera je vrlo zanimljiv, vješto modelovan lik. U najmanju ruku netipičan, a moguć. Moj Vanja sigurno ima dara. Priča ima mjesta koja su književno vrlo čista i sjajno data kao sto je, recimo, onaj dio kad gledate boks-meč ili prizori klofanja tepiha. I ilustracija je duhovita i dobra. Dakle, samo naprijed! Srdačan pozdrav, Vehid.“
Vehid Gunić (1941-2017), novinar, pisac, publicista, urednik i voditelj, ljubitelj sevdaha, čovjek kojeg gledatelji najviše pamte po kultnoj emisiji "Meraklije"
...nakon sto je pročitao prvu rundu.
„…kao što rekoh, knjiga mi se dopada i mislim da si napisao zanimljivo štivo. Neka vrsta gradske proze ako se tako može nazvati, što nedostaje našoj literaturi.“
Uzeir Bukvić, novinar, književnik i filmski autor
„Bera, glavni junak knjige Vanje Dijaka, vješto je opisana i dočarana pa bi s lakoćom mogla biti i na filmskom platnu. Bera je sarajevski ženski Rambo koji sa stranica ove proze mami osmijehe. Taj lik, zapravo, i jest iz našeg surealnog života u kome je sve moguće. Zato se i doima realno, bez patetike, uz punu dozu prijeko potrebnog humora. Inače, u nas je relativno malo pokušaja bavljenja humorističkom literaturom i ova će knjiga na tom planu sigurno biti osvježenje. Ipak, tek bi filmski scenario poentirao ovu duhovitu ideju.“
Mirko Jeleč, bivši urednik i novinar radija Doboj-Sarajevo, dobitnik nagrade Udruzenja novinara Doboj “Najbolji novinar za 1986. godinu”, te Druge nagrade za programska ostvarenja Radio-Sarajeva: “Dežurni mikrofon” i reportaža o ljudima dobojskog kraja. ... nakon sto je pročitao prve dvije runde.
Knjigu Komšinica Bera možete naručiti preko Redak webknjižara
druga komšijska knjiga
KAKO SMO KALILI ZELEN BAN
l‹ɖl‹o cʍo l‹ɖʌнʌн ʒєʌєɴ бɖɴ
Stručne literature na polju Sirove i naivne književnosti je vrlo malo. Osim sabranih djela o Komšinici Beri (Komšinica Bera, izdanje 2017.) koje je objavio splitski Redak, a prikupio njen prvi komšija, gospodin Zajnil, i koja su predstavljala samo uvod u istu, nema, zapravo, ništa.
Da postoji sušta potreba za ovom literaturom jasno je bilo i gospodinu Zajnilu i komšinici Beri na sastanku Drugog kućnog savjeta komšija legendarne zgrade, održanom u selu u kojem niko nikog ne zna, i koji je zbog svoje važnosti dobio čak i ime – “oluja tintara”.
Tad komšinica Bera objavi pisanje Druge komšijske knjige i pruži šansu i drugim autorima relevantnim za ovu oblast, komšijama legendarne zgrade, da svako ponaosob podnese po jedno svoje štivo za doprinos sveukupnom poboljšanju kvalitete nove knjige, a kao odgovornog urednika odredi gospodina Zajnila.
Ali to neće ići lako jer život je kratak, sticanje znanja dugo, a iskustvo varljivo…
Budući da većina podnesenih komšijskih štiva nije ni približno zadovoljila ni one najosnovnije književne kriterije, gospodin Zajnil u posljedni čas, mada teškom voljom, zbog kompleksnosti i nedostatka studija efikasnosti, pribjegnu upotrebi tzv. “Čiste jodlovarske književne tehnike” (ČJKT) i po prvi put upotrijebi jednu, do sada nikad viđenu spravu, zdravom umu neuhvatljivog oblika – jodlovaru kojom on odabire, krati i revidira – ukratko, jodluje sva komšijska štiva, radeći uporedo na njihovoj osobitosti i sažetosti iskazane misli. Karakter priča nije mijenjao pokušavajući na taj način da dobije sređen, bez vrludanja, lijep i ispravno napisan tekst.
Ova knjiga govori o tome…
Još uvijek nedostatno definirana, današnji pokušaji pozicioniranja “komšijske književnosti” unutar sveobuhvatnog sustava književnosti redovito su patili od raznoraznih nejasnoća. Njen znatno konkretniji tretman priskrbljuje gospodin Zajnil zadržavajući se na konstatiranju njezine sličnosti sirovoj i naivnoj književnosti namijenjenoj razonodi svih čitateljskih klubova. Gospodin Zajnil je aktualizirao njen značenjski potencijal i otvorio pitanje konkretnih književnih realizacija.
Književni kritičar, prof. dr Čizmić Jamezdin (od James Dean), i sam sporedni junak ove knjige.
Knjigu Kako smo kalili Zelen ban/ l‹ɖl‹o cʍo l‹ɖʌнʌн ʒєʌєɴ бɖɴ možete naručiti preko Redak webknjižara
POTPUNI BAUK KRUŽI POLUSARAJEVOM
Ova zbirka kratkih autobiografskih zapisa, donosi sjećanja jednog studenta medicine koji će kasnije postati ljekar u Armiji RBiH, iz perioda opsade Sarajeva između aprila 1992. i decembra 1995. godine.
Lišene bilo kakvog dotjerivanja - a nisu li sve autobiografije upravo takve - ove priče vode čitaoca kroz stvarne, ratne situacije, dovoljno snažne da mogu da izazovu tzv. „flashback-ove“ - nametljive slike ili neprijatna sjećanja na traumatična iskustva, koja su jedan od glavnih simptoma posttraumatskoga stresnog poremećaja - PTSP, čiju težinu, međutim, autor ozbiljno narušava upotrebom elemenata humora i njegovih komunikacijskih normi, ogolijevajući ih tako na samo puke situacijske tragikomedije, a ne dirajući pritom ni najmanje u njihovu autentičnost.
Na kraju, čitaocu, na svu sreću, rat ne mora da bude u vlastitoj kući, kako bi razumio barem
djelić te pošasti, i tog potpunoga bauka koji kruži.
Recenzije nove knjige:
Magija pripovijedanja Vanje Dijaka
Zašto nakon 30 godina? Zašto se kazivanja o ratu nakon toliko vremena iznova ponovo dešavaju? Rane su zarasle, ali ostali su ožiljci o kojima post-traumatski sindrom sa povijesne distance i sa distance ozdravljenja sad može govoriti bez boli i duševne traume. U takvom možebitnom ozračju pojavljuje se nova knjiga kratkih priča Vanje Dijaka. U njoj je ovaj sarajevski ljekar, autor iz dijaspore, u svom autobiografskom djelu posvećenom majci, u odmaku od rata protkao notu duhovitosti na koju se onomad u stvarnoj borbi za opstanak nije moglo ni pomisliti. Sad se ondašnji student medicine, oslobođen odlaska na "prvu crtu" zbog svojih "ukrpljenih" naočala sa fildžan sočivima, zbog svoje pletene kape na "baklava dezen" sa velikom okruglom pufnom, i smotane, nevojničke pojave, smije samom sebi i svim onim trenucima koji su ga u opkoljenom Sarajevu svakodnevno dijelili od smrti.
Zbirka je sačinjena od 20 kratkih priča, u hronološkom nizu od početka do kraja rata, od posljednje godine medicine, do zadnjeg ispita u profesorovom stanu u koji svakog trenutka može uletjeti granata, pa sve do piščevog odlaska iz rodnog grada.
Nedostajala nam je ovakva knjiga koja iz studentskog ugla, iz intelektualnog rakursa budućeg ljekara posmatra ogoljenu ratnu stvarnost u kojoj je ljudski život na samoj ivici, pred ponorom od kojeg dijeli samo trenutak, ili igra slučaja.
Proza Vanje Dijaka je pitka i jednostavna, čita se sa lakoćom, bez zamršenih konotacija i dubinskih metafora, puna duhovitosti i topline prema majci o kojoj brine i koja u strahoti rata brine o njemu. Kapa sa pufna-kićurkom koju je isplela za sina čuvala ga je od studeni i sarajevske zime, "zlih uroka" i granata sa okolnih brda. Svojom neposrednošću ovo štivo uvlači čitaoca u magiju pripovijedanja i zbirku ne može ispustiti iz ruku sve dok je do kraja ne pročita.
Nakon dvije prethodno objavljene knjige humora, parodije i satire iz sarajevske haustorske perspektive, ("Komšinica Bera" i "Kako smo kalili zelen ban") stvaralački kontinuitet Vanje Dijaka sa ovom novom knjigom kratkih priča uvodi nas u poglavlje njegove autobiografske refleksivnosti sa neobičnim naslovom: "Potpuni bauk kruži polusarajevom". Naziv u ironično-satiričnom diskursu parodira prvu i najpoznatiju rečenicu Marks-Engelsovog političkog manifesta: "Bauk kruži Evropom, bauk komunizma". Dijakov "bauk" nije ideološki obojen, ali jest antiteza koja poredi suprotnosti, onog i ovog sarajevskog svijeta. Rat je Sarajevu, piščevom rodnom gradu kojeg voli, donio "polusarajevo": socijalno, vjersko, nacionalno i svako drugo raslojavanje, koje se dešavalo paralelno sa dubokim ranama koje su sarajevskoj raji u četiri godine opsade "brđani" svakodnevno zadavali.
U takvom okruženju uspostavljala se nova vlast i nova struktura u kojoj mladi doktor ne uspijeva pronaći svoju budućnost i svoju perspektivu, završavajuci svoje prozno kazivanje jetkom opaskom:
"Nije fol otići odavde u ratu, veći je fol otići u miru."
Mirko Jelec, novinar i publicist
O opsadi Sarajeva iz pera sjajnog pisca i liječnika-humanista
U predgovoru ove knjige njen autor ju je okarakterizirao kao zbirku kratkih autobiografskih zapisa. Usuđujem se reći da se ovi zapisi mogu nazvati i pričama iz razloga što ih je pisao pravi pisac (do sada je objavio dvije prozne knjige) i vidi se da to nisu šturi zapisi nego je autor u njih unio svoju izrazito osjećajnu notu a to se pogotovo vidi iz humora kojim su ove priče i te kako protkane kao i autorove dvije prethodne knjige.
Sklonost humoru kod Vanje Dijaka ne treba čuditi. Naslijedio ga je od svog oca Vlade Dijaka, uglednog pjesnika i humorista. S druge strane činjenica da je studirao medicinu i da je po struci liječnik potječe s majčine strane koja je bila viša medicinska sestra. Njoj je ova knjiga i posvećena.
O iskustvu mladih liječnika u svjetskog književnosti su pisali pisci koji su i sami bili te struke – Mihail Bulgakov i Vasilij Aksjonov. Sjetimo se da je liječnik i humorist bio Čehov. U Regionu je Vanja Dijak prvi koji piše na tu temu.
Priče u ovoj knjizi obuhvataju vremenski period opsade Sarajeva, od travnja 1992. do prosinca 1995. Uvod ovoj zbirci je priča „Pikado“ u kojoj se opisuje događaj iz autorovog djetinjstva iz 1971. godine.
Nisu ove priče poredane kronološki. Tako ratni događaji započinju u zimu 1994. kad je autor diplomirao medicinu. Potom se vraća na početak opsade, u 1992. godinu a uslijedit će i drugi flash backovi u kojima autor dopunjuje i pojašnjava temu koja se odnosi na pojedinu priču.
Pisati o opsadi Sarajeva u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća s izrazitom dozom humora čini se na prvi pogled apsurdnim. Opisani su događaji koji se često doimaju tragikomičnim. Do sada je o tim događajima na takav način pisao jedino Nenad Veličković u svom romanu „Konačari“. Veliki prethodnik obojice autora o kojima je riječ a iz bosanskog miljea je svakako Branko Ćopić.
U svjetskog književnosti možemo se prisjetiti Hašekovog Švejka te Yosariana iz romana „Kvaka 22“ Josepha Hellera.
U pričama Vanje Dijaka, čija je odlika izravnost, sažetost ali i zavidna spisateljska vještina, tema pojedine priče ili dijela priče veže se uz pojedine osobe: „Gela“ (fascinantna djevojka, autorova velika prijateljica), „Kolega Igor“ (sjajni student medicine koji će u ratu poginuti kao heroj), „Svećenik Mršo“ (netipični svećenik koji prihvaća i one čudnog ponašanja), otac Vlado o kome upotpunjujemo sliku kao autoru zbirke pjesama „Ambasador boema“), Teta Zorica (starica koja je u ratu ispaštala jer je nepravedno bila osumnjičena zato što je Srpkinja), „Patuljak“ (sumnjičavi pripadnik „Crnih vukova“ Juke Prazine), Komandant Mujo (bezobzirni zapovjednik brigade), Doktor Omer (pasionirani igrač šaha)…
Dakako ima i opisa tragičnih događaja: minđušari u uniformi koji tobože odvode Srbe i Hrvate radi kopanja rovova da bi ih likvidirali, vojnik koji je stradao u borbi nakon što nije dobio bolovanje, ranjenici koji su ostali invalidi…
No tu su i epizode koje nisu završile tragično: „Odlazak brata“ (autorovom bratu je uspjelo izaći iz opkoljenog Sarajeva dok će autor to moći tek nakon oslobođenja), „Ja, gljivar“ (strah da su gljive koje je autor skupio otrovne se pokazao bezrazložnim), „Penicilinski šok“ (uspješno izliječenje pacijenta koji je bio alergičan na penicilin), „Sad si hećim“ (uspješno polaganje zadnjeg ispita), „Igra pantomime“ (autor tješi ranjenog borca koji će ostati živ), „Ćoro“ (duhovito simuliranje slabog vida da se izjegne odlazak na liniju)…
Ipak se najviše opisuju događaji vezani za autorovo studentsko i liječničko iskustvo: studiranje u ratu, „Rovovsko spremanje ispita“, rad u psihijatrijskoj bolnici (u zgradi bivšeg dječjeg vrtića „Veseli cvjetovi“), doktor pri vojsci koji stječe ugled i simpatije…
O zbivanjima u Sarajevo tijekom opsade je objavljeno niz knjiga, pretežno u formi dnevnika. Neke od njih su zasluženo privukle pozornost. Za očekivati da će tako biti i s ovom knjigom. Ona se izdvaja kao dojmljivo sjećanje jednog istinskog humanista u ratno vrijeme ali i kao vrsno napisana knjiga jednog značajnog pisca.
Mr. sc. Žarko Milenić, pisac i filolog